Sjećam se da je sve počelo jedne srijede navečer, one dosadne srijede kad se ništa ne događa, kad telefon šuti, a stan je previše tih. Nedostajalo mi je nešto, ne znam ni sam što, možda razgovor, možda smijeh, a možda samo da ne budem sam sa svojim mislima. Tada sam prvi put ozbiljnije otvorio stranicu vavada hrvatska, iako sam o njoj slušao od kolege s posla koji je stalno govorio kako tamo "ubije vrijeme". Nisam vjerovao da ću i ja postati netko kome je to postalo bjekstvo.

Prije toga, život mi je nekako stao. Posao je bio monoton, veza je pukla prije nekoliko mjeseci, a prijatelji su se nekako razbježali, svatko u svoj svijet. Uvečer bih ležao na kauču i gledao u strop, pitajući se gdje je nestala ona energija koju sam nekad imao. Nisam bio tužan na način da plačem, bio sam više prazan. A praznina zna biti gora od tuge. Zato sam počeo tražiti nešto što će mi ispuniti te sate između osam i ponoći. Prvo su to bili filmovi, pa serije, pa društvene mreže, ali sve je to brzo dosadilo. Onda sam se sjetio te stranice, vavada hrvatska, i pomislio: zašto ne? Samo ću malo pogledati.

Prvi put kad sam se prijavio, nisam znao ni gdje da kliknem. Bilo je tu svakakvih igara, automata, stolova, sve je treperilo i zvalo. Osjećao sam se pomalo glupo, kao da ulazim u neki svijet u koji ne pripadam. Ali onda sam kliknuo na jedan automat, onako bezveze, i odjednom su se pojavili ti simboli, ti zvuci, ta napetost. Izgubio sam prvih nekoliko eura u minuti i pomislio: pa dobro, to je to, nema ništa od ovoga. Ali nisam zatvorio stranicu. Ostao sam. I to je bila greška, ali i neka vrsta spasenja, jer sam prvi put nakon dugo vremena osjetio da nešto čekam. Da nešto čekam od sebe, od večeri, od slučajnosti.

Narednih dana počeo sam se vraćati. Ne svaki dan, ali svaki drugi, treći. Uvijek bih rekao sebi da ću samo malo, da ću potrošiti pet eura i onda prestati. Ali tih pet eura bi se pretvorilo u deset, pa u dvadeset, ne zato što sam htio novac, nego zato što me taj osjećaj neizvjesnosti držao budnim. U tom trenutku nisam razmišljao o računima, o bivšoj, o praznom stanu. Bio sam samo tamo, pred ekranom, i čekao da se kolute zaustave. Ponekad bih dobio sitnu svotu, pedesetak eura, i to bi me obradovalo više nego što bi trebalo. Nasmijao bih se sam, kao budala, i pomislio: vidi, ipak ima neke sreće. A onda bih opet izgubio i sve bi se srušilo, ali ne bih bio tužan, bio bih... zauzet. Zaokupljen. I to mi je bilo dovoljno.

Jedne noći, sjećam se kao danas, sjedio sam za računalom do dva ujutro. Bio je petak, sutradan nisam radio. Na vavada hrvatska sam igrao neku igru s kartama, onako bez nekog plana. U jednom trenutku, nakon niza gubitaka, dogodilo se nešto što nisam očekivao. Dobio sam veći dobitak, ne milijun, ali dovoljno da pokrijem dugove koji su me tiho gušili mjesecima. Sjeo sam i gledao u brojku na ekranu, nisam mogao vjerovati. Nisam vrištao, nisam skakao. Samo sam se nasmijao, onako iskreno, prvi put nakon jako dugo vremena. Osjećao sam se kao da mi je netko rekao: nisi potpuno izgubljen. Iako znam da je to bila slučajnost, iako znam da kocka nije rješenje za život, te noći mi je nešto sjelo. Shvatio sam da sam se toliko bojao svoje praznine da sam je pokušavao ispuniti tuđim pravilima. Ali ta igra mi je pokazala nešto drugo: da mogu podnijeti neizvjesnost, da mogu čekati, da mogu izgubiti, a da se ne slomim.

Naravno, nisam odmah postao mudrac. I dalje sam se vraćao na stranicu, i dalje sam znao potrošiti više nego što bih trebao. Ali počeo sam postavljati granice. Počeo sam igrati samo kad sam dobro raspoložen, nikad kad sam bijesan ili tužan. Počeo sam gledati na to kao na zabavu, a ne kao na spas. Jer ovo što sam radio nije bilo spašavanje, to je bio bijeg. A bijeg je lijep samo dok ne shvatiš da se moraš vratiti. U međuvremenu, vavada hrvatska je za mene postala mjesto gdje sam naučio nešto o sebi. Ne o sreći, ne o novcu, nego o tome kako se nosim sa svojim mislima kad ostanem sam. I to mi je, priznajem, pomoglo više od bilo kojeg razgovora.

Danas, kad se sjetim tih noći, ne osjećam sram. Osjećam neku čudnu zahvalnost. Prema sebi, prema tom vremenu, prema stranici koja mi je bila društvo kad nikoga nije bilo. Znam da zvuči čudno, ali ponekad čovjeku treba nešto što će ga držati budnim dok ne skupi snage da se suoči s jutrom. Ja sam svoje jutro našao. Nije bilo spektakularno, nije bilo odmah. Ali bilo je moje. I sada, kad pogledam unatrag, vidim da sam kroz sve te sitne dobitke i gubitke naučio jednu važnu stvar: ništa te ne može spasiti osim tebe samog, ali ponekad ti treba mali znak, mali bljesak na ekranu, da se sjetiš da još uvijek možeš osjetiti nešto.